Author: Jere Meic
-
Pripadanje
Kasni poslijepodnevni sati. Prolazi kroz grad, između obaveza, negdje između dvije stvari. Promatra ljude za stolovima na terasama. Parove koji sjede bez rečenica. Prijatelje koji se smiju pola sata istoj šali. Oca koji drži dijete za ruku tako opušteno da se vidi, to je ritam koji je izgrađen preko godina, a ne svjesna gesta. Gleda…
-
Intimnost koja destabilizira
Ne sjeća se točno gdje su bili. Sjeća se da je bila večer, i da je bilo dovoljno tiho da se svaka rečenica čula do kraja. Razgovarali su o nečemu nepovezanom. Ne o njima. Ne o odnosu. O nečemu s rubova života. I negdje usput, bez upozorenja, bez ulaska u ozbiljnu temu, ona je rekla:…
-
Koliko stvarnosti odnos može izdržati
Nedjeljno poslijepodne u njezinu stanu. Sivo svjetlo od prozora. Ona kuha nešto jednostavno, čaj ili juhu, zvuk žlice o lonac, zvuk vode koja polako vrije. On sjedi za stolom u kuhinji. Ispred njega je šalica kave koju je prestao piti prije petnaestak minuta, a ne može se sjetiti zašto. Ništa se ne događa. Upravo je…
-
Susret
Kasna večer na terasi restorana. Ljudi odlaze. Nekoliko stolova je već prazno, konobari gase vanjska svjetla jedno po jedno. On i ona još sjede. Razgovor koji je trebao završiti prije pola sata nije završio. Ne zato što su rekli nešto važno. Upravo suprotno. Razgovor je bio lagan, gotovo slučajan. Teme koje su se otvarale i…
-
Dopuštanje
Razgovor koji ne nosi ništa posebno u sadržaju, ali nosi nešto drugo u načinu na koji se odvija. Rečenice dolaze sporije nego inače. Nema pokušaja da se ubrza, nema potrebe da se sve zatvori u jasan zaključak. U jednom trenutku druga osoba kaže nešto što ostane visjeti u zraku. Nije to velika stvar. Nije ni…
-
Neka vaša riječ bude: da, da – ne, ne
Poruka na ekranu. Ništa posebno, kratko pitanje, poznat ton, nešto što bi se nekad riješilo u jednoj rečenici. Prsti već kreću pisati odgovor. Automatski. Kao i mnogo puta prije. Negdje usput, prije nego što je poruka poslana, pojavi se mali zastoj. Ne kao odluka. Više kao blaga napetost u tijelu koja ne prati sadržaj poruke,…
-
Povjerenje prije zasluge
Predvečer. U sobi tiho. Nema ničega dramatičnog u prizoru, ničega što bi izvana upućivalo na prijelom. Samo glas druge osobe koji ostaje miran i ne pokušava me ni slomiti ni spasiti. Govori dovoljno precizno da ga ne mogu lako odbaciti, ali bez agresije iza koje bih se mogao sakriti. I baš je u tome bio…
-
Sve je golo i otkriveno očima njihovim
Nesigurnost se rijetko pojavi tamo gdje je očekujemo. Ne dolazi kad nešto krene po zlu. Ne dolazi kad se stvari raspadnu. Češće se pojavi upravo kad izvana sve izgleda u redu. Razgovor teče. Odnos ima kontinuitet. Dan ima svoj oblik. I baš tada, negdje usput, pojavi se nešto što ne traži pažnju, ali je teško…
-
Prisutnost
Prisutnost je postala riječ koja se spominje uz sadašnji trenutak. Uz fokus na ovo što je sada, na ono što se sada događa, na svjesnost ovog daha, ove kave, ovog razgovora. To je dio prisutnosti. Ali postoji i druga, koja nema veze s trenutkom. Prisutnost je sposobnost biti s onim što je ostalo. Nakon pažnje…
-
Pauza
Očekivao sam olakšanje. Sve što sam dotad pročitao o ovakvim procesima sugeriralo je isto. Da nakon napora dolazi predah, nakon uvida smirenje, nakon tišine neka vrsta integracije koja prirodno proizlazi iz onoga što je prije bilo. Da rad na sebi, kao i bilo koji drugi rad, ima svoju izmjenu napetosti i opuštanja, da postoji ritam…
-
Tišina
Tišina ima zvuk. Nije odsustvo buke. Nije gašenje radija ili zatvaranje vrata između mene i ulice. Tišina koja stvarno postoji ima vlastitu prisutnost u tijelu, jednako jasnu kao bilo koji vanjski zvuk. Tišina, u svom stvarnom obliku, nije prazna. Ona je dostupna. Dostupna onome što pažnja unese u nju. Ako pažnja pokaže fragment, tišina je…
-
Pažnja
Ovo je prvi od četiri teksta u kojima pokušavam imenovati nešto što sam sam doživio kao proces. Pažnja, tišina, pauza, prisutnost. Četiri riječi koje su mi dugo izgledale kao srodni pojmovi duhovnog registra. Tek kad sam ih stvarno prošao, razumio sam da nisu srodni. Oni su koraci. I svaki od njih je imao svoj posao…
-
U smirenosti i pouzdanju vaša je snaga
Novi ritam ne počinje promjenom rasporeda. Počinje trenutkom u kojem život više ne osjećamo kao nešto što treba izdržati. Postoji faza o kojoj se rijetko govori jer nema dramatičan početak. Nema sloma, nema velikih odluka, nema vidljive transformacije koju bi drugi mogli primijetiti. Izvana sve izgleda gotovo isto. Ali iznutra nestane stalna napetost. Ne ona…
-
Svatko će svoje breme nositi
Odnosi ne postanu drukčiji zato što se svijet promijeni. Postanu drukčiji kad se promijeni način na koji sudjelujemo. Ne događa se izvana, nema velikih odluka, prekida ni dramatičnih zaokreta. Život nastavlja teći gotovo identično kao prije. Ali nešto se pomakne u načinu na koji ulazimo među ljude. Dugo živimo u uvjerenju da su odnosi spontani.…
-
Ako si znao, zašto si nastavio?
Izbor rijetko izgleda kao odluka. Češće izgleda kao trenutak u kojem više ne možeš reći da nisi znao. Postoji uvjerenje koje nosimo mnogo dulje nego što primjećujemo, da se život uglavnom događa mimo nas. Da odnosi krenu kako krenu, da okolnosti postave tempo, da reakcije jednostavno izađu prije nego što ih stignemo promisliti. Govorimo o…
-
Granice nisu zidovi
Postoji trenutak kad shvatiš da te nisu iscrpili ljudi, nego život bez ruba. Ne dogodi se to kroz sukob, rijetko kroz dramatično dosta je. Ne postoji jasna scena u kojoj odlučiš da je nešto prešlo granicu. Češće je to gotovo neprimjetno klizanje preko vlastite mjere, mikro-prilagodba za mikro-prilagodbom, sitnim ma nema veze, automatskim mogu ja,…
-
Prostor koji ne traži obranu
Ne umara čovjeka samo rad, ni samo obaveze, nego od nešto dublje, stalna potreba da dokazuje da vrijedi. Taj umor se ne vidi na satu, ne pojavljuje se u rasporedu. Živi ispod svega, kao pozadinska struja koja troši energiju čak i kad se ništa konkretno ne događa. Osjećaj da moraš stalno potvrđivati vlastitu vrijednost. Ne…
-
Kome danas nije teško, neka prvi baci kamen
Ako vam danas nije teško, imate rijetku privilegiju. Ne govorim o velikim tragedijama ni o izvanrednim okolnostima koje se vide izvana, jasno i odmah, nego o nečemu suptilnijem i mnogo češćem, o osjećaju da dan stalno malo predugo traje, glava je uvijek puna, granica izdržljivosti sve tanja, a očekivanja sve viša. Većina ljudi koje susrećem…
-
Stalna dostupnost, stalna iscrpljenost
Postoji jedna tiha zamjena teza pred kojom smo se šutke predali: uvjerenje da nas umara rad. Kao da je napor sam po sebi problem, kao da je svaka iscrpljenost nužno dokaz da smo preuzeli previše obaveza, previše sati, previše odgovornosti. Govorimo o burnoutu, o pretrpanim rasporedima, o preambicioznim ciljevima, i sve to zvuči logično. Ne…
-
Jesmo li preopterećeni ili samo više nemamo gdje stati?
Dugo sam mislio da je problem u meni. Da nisam dovoljno organiziran, dovoljno discipliniran, dovoljno sposoban. Tek sam kasnije shvatio da ritam u kojem sam živio ne predviđa nikakav razmak, nikakvo odmorište. Ljudi oko mene nisu bili umorni zato što su slabi. Bili su umorni zato što nisu imali gdje stati. To me počelo zanimati…