Kasna večer na terasi restorana. Ljudi odlaze. Nekoliko stolova je već prazno, konobari gase vanjska svjetla jedno po jedno. On i ona još sjede. Razgovor koji je trebao završiti prije pola sata nije završio.

Ne zato što su rekli nešto važno. Upravo suprotno. Razgovor je bio lagan, gotovo slučajan. Teme koje su se otvarale i zatvarale bez težine. Ništa što bi opravdalo to što još uvijek sjede.

A ipak, nijedno od njih ne ustaje.

U jednom trenutku ona se nasloni, privuče rukav jakne malo prema dlanu, postaje hladnije, i pogleda ga. Ne kaže ništa. Samo ga gleda nekoliko sekundi duže nego što se gleda ljude s kojima razgovor polako klizi prema kraju.

On taj pogled osjeti prije nego što razumije što je osjetio.

Kao što kiša ne dolazi odjednom, nego prvo kroz tu jednu kap na ruci koja te upozori da treba ući. Prvo tijelo registrira, um kasni za sekundu ili dvije. A kad um stigne, već je prekasno da se pretvara da nije registrirao.

Ne događa se ništa posebno. Ne nudi mu ništa. Ne kaže ništa što bi moralo biti odgovoreno.

Samo ga gleda kao netko tko vidi.

I u tom trenutku u njemu se dogodi nešto što cijeli život pokušava ne dopustiti. Pokret koji ne može zaustaviti jer nije svjestan da ga pravi. Naginjanje naprijed, mikro-pokret, par milimetara, i odmah za tim stezanje u ramenima, stezanje u dnu leđa, povlačenje nazad koje on sam ne vidi, ali tijelo izvodi precizno.

Dvije stvari u istom trenutku.

Žudnja da ostane u tom pogledu. I tihi, automatski, precizni povrat u poziciju u kojoj ga nitko ne može dohvatiti.

On to ne analizira. Ne u tom trenutku. U tom trenutku samo kaže nešto kratko, bezopasno, nešto što zaokruži razgovor i pokrene njihovo ustajanje. Kaže to mirno, toplo, bez signala da je ičega svjestan.

Ona kimne. Uzme torbu. Izlaze zajedno do ulaza.

Na ulici se rastanu s nekoliko pristojnih rečenica. Nema ništa u tome što bi izvana odavalo da se upravo dogodilo nešto. Čak i on, dok hoda prema autu, pet minuta kasnije, još uvijek ne bi mogao precizno reći što mu se dogodilo.

Samo da mu je tijelo tvrdo na način na koji nije bilo prije sastanka. Da hoda malo brže nego obično. Da mu je drago što je u autu, s vratima koja se zatvaraju iza njega.

Prvi put taj pokret vidi tek mnogo kasnije. Kad već više puta prepozna isti obrazac u različitim situacijama. Kad nauči da se upravo u trenutku kada se u njemu javi mogućnost bliskosti, javi i njezin preciznji blizanac, refleks koji tu mogućnost zatvara prije nego što ima vremena postati stvarna.

Susret bi, strogo gledano, trebao biti nešto jednostavno. Dvoje ljudi se vide. Nešto se između njih otvori ili ne otvori. Život ide dalje.

Za nekoga tko je rano naučio da blizina nije sigurna, susret nije jednostavan.

Susret je trenutak u kojem tijelo prepozna mogućnost prije nego što svijest stigne odlučiti ima li kapacitet nositi je.

A tijelo je brže od svijesti.

Dok svijest još uvijek smatra da je razgovor bio samo razgovor, tijelo je već napravilo svoju procjenu, ovo je blizu, ovo može postati stvarno, ovo može zaboljeti. I već izvelo svoj stari manevar povlačenja, onaj isti koji izvodi desetljećima, toliko vješto da ga čovjek koji ga pravi više ne vidi kao izbor.

Zato je toliko teško o susretima govoriti točno.

Izvana izgledaju kao trenuci. Kao kratki prizori koji se pamte ili ne pamte. Iznutra su nešto drugo. Iznutra je to mjesto na kojem se u djeliću sekunde odluči hoće li se čovjek dopustiti mogućnosti bliskosti ili će, i ovaj put, napraviti onaj mali pokret unatrag koji izgleda tako nevino da ga nitko izvana ne može optužiti za povlačenje.

Ni on sam.

Čovjek koji godinama živi iz te vrste povlačenja razvije niz objašnjenja za nju. Nije bilo pravo vrijeme. Nije bilo pravo mjesto. Previše je drugih obaveza. Nije siguran što on uopće želi. Drugi put, možda.

Sva ta objašnjenja imaju svoju istinu. Nijedno nije laž u svjesnom smislu. Ali svako od njih dolazi nakon što je pokret već napravljen. Tijelo se već povuklo. Svijest onda stiže i piše obrazloženje.

Ono što svijest ne može lako priznati je da je u svim tim slučajevima postojao trenutak prije povlačenja u kojem je nešto bilo moguće. Kratak, skoro neprimjetan. Onih nekoliko sekundi u kojima je drugi čovjek ostao blizu, a on još nije zatvorio prostor.

To je mjesto susreta.

Ne sam čin upoznavanja. Ne razgovor, ne kava, ne prva ili druga faza približavanja. Susret je onaj kratki prozor u kojem je prostor između dvoje ljudi stvarno otvoren, prije nego što jedno od njih, ili oboje, napravi mikro-pokret koji ga zatvori.

U tom prozoru moguće je sve. I moguće je ništa.

I ovisi o tome koliko čovjek može ostati u njemu bez da tijelo preuzme stvar u svoje ruke.

Kad prvi put osjeti da je cijeli život mimo tog prozora bio u povlačenju, događa se nešto neobično. Ne olakšanje. Ne bijes. Prije neka vrsta tihe žalosti. Zato što postaje jasno koliko je trenutaka prošlo u kojima se nešto moglo dogoditi, a nije. Ne zato što druga osoba nije bila dostupna. Ne zato što uvjeti nisu bili tu. Nego zato što on nije znao ostati.

Ta žalost ne rješava ništa. Ne daje mu kapacitet koji nije imao. Ne znači da će sljedeći put biti drukčije.

Ali prvi put ne može reći da nije znao.

I možda je upravo to ono što susret u ovom smislu jest.

Ne trenutak sreće. Ne trenutak bliskosti. Nego trenutak u kojem čovjek prvi put vidi, sasvim jasno, što radi sa sobom kad mu druga osoba ponudi mogućnost da ne bude sam.