Prisutnost je postala riječ koja se spominje uz sadašnji trenutak. Uz fokus na ovo što je sada, na ono što se sada događa, na svjesnost ovog daha, ove kave, ovog razgovora. To je dio prisutnosti. Ali postoji i druga, koja nema veze s trenutkom. Prisutnost je sposobnost biti s onim što je ostalo. Nakon pažnje…

Očekivao sam olakšanje. Sve što sam dotad pročitao o ovakvim procesima sugeriralo je isto. Da nakon napora dolazi predah, nakon uvida smirenje, nakon tišine neka vrsta integracije koja prirodno proizlazi iz onoga što je prije bilo. Da rad na sebi, kao i bilo koji drugi rad, ima svoju izmjenu napetosti i opuštanja, da postoji ritam…

Tišina ima zvuk. Nije odsustvo buke. Nije gašenje radija ili zatvaranje vrata između mene i ulice. Tišina koja stvarno postoji ima vlastitu prisutnost u tijelu, jednako jasnu kao bilo koji vanjski zvuk. Tišina, u svom stvarnom obliku, nije prazna. Ona je dostupna. Dostupna onome što pažnja unese u nju. Ako pažnja pokaže fragment, tišina je…

Ovo je prvi od četiri teksta u kojima pokušavam imenovati nešto što sam sam doživio kao proces. Pažnja, tišina, pauza, prisutnost. Četiri riječi koje su mi dugo izgledale kao srodni pojmovi duhovnog registra. Tek kad sam ih stvarno prošao, razumio sam da nisu srodni. Oni su koraci. I svaki od njih je imao svoj posao…