Dugo sam mislio da je problem u meni. Da nisam dovoljno organiziran, dovoljno discipliniran, dovoljno sposoban. Tek sam kasnije shvatio da ritam u kojem sam živio ne predviđa nikakav razmak, nikakvo odmorište. Ljudi oko mene nisu bili umorni zato što su slabi. Bili su umorni zato što nisu imali gdje stati.

To me počelo zanimati kao pitanje, ne kao dijagnoza. Jer kad se u takvom ritmu na pitanje kako si? lakonski odgovori ma, ok sam, često se samo preskače vlastiti odgovor. To preskakanje nije laž. Ne izgovara se s namjerom da se laže, nego zato što nema prostora da se odgovor stvarno čuje. To je obrana od još jednog zahtjeva, još jednog suočavanja, još jednog trenutka koji traži potpunu involviranost, a ne nudi predah. Kako si? je danas često najbrže pitanje kojim se međusobno isključujemo iz stvarnog odgovora. A kad se odgovor preskoči već u samom pitanju, nema ni prostora da se konkretno pita čime smo zapravo preplavljeni.

Iz tog nelagodnog mjesta progovaram, i moram odmah reći da o ovome ne govorim iz teorije. Moje razumijevanje nastalo je iz točke u kojoj sam shvatio da ritam bez razmaka kod mene nije vodio samo u umor. Vodio je u nešto oštrije, u oblik agresije prema sebi koji se najžešće aktivirao baš onda kad bih bio korak do nečega važnog. Cijeli život sam, kad bih došao blizu, rušio ono do čega sam došao. Ne svjesno, ne iz neke jasne odluke, nego automatizmom koji mi je dugo izgledao normalno.

U jednom trenutku više nije bilo moguće nastaviti na taj način. Onog dana kad sam to imenovao, rekao sam si da se to više neće ponoviti. I od tada polako učim što znači živjeti bez tog scenarija. Razumijevanje tog ritma tada nije bilo akademsko. Bilo je preduvjet da ostanem.

Ono što sam kroz taj proces počeo primjećivati kod sebe, a onda i oko sebe, jest da osjećaj preplavljenosti danas više nije iznimka, nego pozadina. Kad je stalna, preplavljenost prestaje biti signal, postaje uobičajeno stanje. A kad je ta pozadina stalno puna, nema prostora da nešto drugo dođe do izražaja: ni misao, ni odluka, ni mir. Na njega smo se jednostavno navikli.

Osobno i zajedničko su danas gotovo nerazdvojivi. Ono što započne kao osobni osjećaj vrlo brzo postaje zajedničko iskustvo. Vrijedi se zapitati koliko ljudi koje poznajemo stvarno živi s osjećajem da im je to što imaju dovoljno i da su s tim zadovoljni. Većina, ako je iskrena, govori o previše toga. Previše informacija, previše obaveza, previše očekivanja. A premalo prostora za sebe između svega toga.

Kad govorim o ritmu, ne mislim na brzinu samu po sebi. Nisu svi “brzi” životi problem. Mislim na život bez razmaka, bez odmorišta, bez trenutka u kojem je dopušteno ne reagirati. Ritam u kojem se ništa ne zatvara, ništa ne dovršava, sve se samo nadovezuje. Poruka na poruku, zadatak na zadatak, misao na misao. To je ritam koji sam i sam dugo živio, i u kojem sam se zatekao tražeći od sebe uvijek još malo više.

I upravo zato ljudi preopterećenost tako često doživljavaju kao osobni neuspjeh. Kao da neprestano nešto ne stižu, nešto ne drže pod kontrolom. Ali upravo tu možda vrijedi stati i zapitati se, je li problem u sposobnosti, ili u količini? Postoje točke u kojima više truda ne donosi više reda. Donosi samo još jedan sloj stvari koje treba sustići. To je pretpostavka koju rijetko propitujemo, a svakako bismo trebali, što ako preopterećenost nije slabost, nego zdrava reakcija na ritam koji ne poznaje granice? Što ako je s nama sve u redu, ali nije s načinom na koji smo navikli živjeti?

Zato nam je danas i tako teško stati. Stajanje nema vanjsko opravdanje. Nema rezultat koji se može pokazati. I tada se odmah javlja drugo pitanje, bojimo li se stati, ili se bojimo onoga što bismo osjetili kad bismo izašli iz preopterećenosti? Postoji i unutarnji otpor. Često znamo da nam prostor treba, ali ne znamo kako stati bez osjećaja da nešto propuštamo, da negdje kasnimo. Upravo taj tihi nemir pokazuje koliko smo navikli živjeti u stalnoj reakciji.

Moram reći da ne nudim rješenja, i mislim da je važno to reći. Ne znam što je rješenje za drugoga. Ono što znam jest da oduzimanje prostora za vlastiti odgovor rijetko pomaže. Ono što pokušavam dijeliti nije rješenje, nego iskustvo, iskustvo koje sam i sam dobio od drugih, i koje sada, iz svoje pozicije, pokušavam prenositi dalje.

Zato ne nudim rješenja, nego upućujem na prostor. Na mjesto u kojem možemo na trenutak biti sami sa sobom, u vlastitoj intimi, bez pritiska da odmah nešto postignemo ili razriješimo. Tek iz te stabilnosti postaje moguće ući u odnos s drugima bez stalne potrebe za reakcijom. Ponekad je dovoljno pitanje ostaviti malo otvorenim i vidjeti što se dogodi kad ga ne pokušamo odmah zatvoriti.

Pitanje koje bih ostavio sebi, a možda i vama, nije kako se organizirati bolje. Pitanje je ovo: jesam li preopterećen zato što nešto sa mnom ne valja, ili zato što živim u ritmu koji ne poznaje granice, i gdje u svemu tome nema mjesta za predah?